Other
Description
Salò je gradić na obali jezera Garda. Godina je 1944. i on je glavni grad tzv. Talijanske Socijalne Republike, fašističke tvorevine na izumiranju. Četiri njena predstavnika – vojvoda (Paolo Bonacelli), biskup (Giorgio Cataldi), sudac (Umberto Paolo Quintavalle) i bankar (Aldo Valletti) – pripremaju u obližnjoj vili orgije sa sadističkim epilogom. Iste su razdijeljene u krugove i određene pripovijedanjem triju bivših razvratnica, a u njima sudjeluju oteti i pomno odabrani mladići i djevojke.
Pojava, ispostavit će se posljednjeg, Pasolinijevog filma Salò ili 120 dana Sodome izazvalo je – podgrijavano od strane vlasti i medija – pravi skandal, pa su se, pored cenzora, u slučaj umiješala i javna tužiteljstva nekoliko gradova (među najvećima Rim i Milano), sa zahtjevom da film dobije službenu zabranu distribucije i bude zaplijenjen, što se je i dogodilo, pa je film premijerno prikazan u Parizu 23. studenog 1975, a nakon godina borbe producenata film je tek početkom 1978. pušten u distribuciju.
Pravi razlog tomu, naravno, nije bila Pasolinijeva reputacija problematične ličnosti sklone provokaciji, već tema kojom se je pozabavio: adaptacija zloglasne knjige Les 120 Journées de Sodome D. A. F. de Sada, čiju je radnju redatelj transponirao u fašističko razdoblje, scenaristički koncipirao po uzoru na Danteov Pakao, a prizore nasilja povezao s institucijama moći (plemstvo, crkva, država i korporacija) i prikazao ga kao njegovu produženu ruku vladanja nad ljudskim tijelom, svedenom na predmet i podložnom konzumaciji.
Upravo je taj besprizorno hladni odnos prema sadomazohističkom nasilju kojeg sprovode birokrati gonjeni frustracijom i impotencijom, ne i žudnjom, dok se orgije izvode u prostorima koji više podsjećaju na logor negoli kupleraj, ovom filmu donio reputaciju jednog od najteže gledljivih filmova.
